15. svibnja 2026.
BLEIBURG 1945. ZLOČIN BEZ KAZNE
Na Bleiburgu i Križnim putevima1945. godine partizani su usmrtili
i bacili u jame više od 500 tisuća Hrvata
BLEIBURŠKA tragedija, Križni put ili jednostavno Bleiburg nazivi su koji se koriste za opis događaja koji su uslijedili u svibnju 1945. godine, neposredno nakon sloma Trećeg Reicha i time i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Riječ je o procesu masovne predaje vojnika, civila i političkih protivnika partizanskim jedinicama, a potom o njihovoj prisilnoj repatrijaciji i likvidaciji bez suđenja.
Kako je došlo do tragedije?
Početkom svibnja 1945. godine postalo je jasno da se Drugi svjetski rat u Europi približava kraju. Njemačka je kapitulirala 8. svibnja, a time je prestala postojati i NDH, čiji su se vodeći ljudi, uključujući poglavnika Antu Pavelića, dali u bijeg. U panici, brojni su vojnici i civili, većinom Hrvati, krenuli prema Austriji u nadi da će se predati britanskoj vojsci, koja je u međuvremenu zaposjela dio austrijskog teritorija.
U tim kolonama našli su se ne samo pripadnici ustaške vojske i domobrana, već i slovenski domobrani, četnici, crnogorske formacije, ali i velik broj civila, uključujući žene i djecu. U pozadini je bilo uvjerenje da će zapadne savezničke snage, osobito Britanci, pružiti zaštitu pred nadolazećom partizanskom osvetom.
TAJNI BRITANSKI DOKUMENTI POTVRĐUJU
Hrvati na Bleiburgu bili su žrtvovani
No, takva očekivanja pokazala su se pogrešnima. Na temelju dogovora iz jaltske konferencije iz veljače 1945., dogovoreno je da će vojska koja je djelovala na određenom teritoriju imati pravo na procesuiranje zarobljenih vojnika tog područja. Budući da su partizani smatrani službenim predstavnicima nove jugoslavenske vlasti i priznati kao savezničke snage, Britanci su odbili prihvatiti predaju zarobljenika kod mjesta Bleiburg i 15. svibnja 1945. godine predali ih partizanima.
Važno je istaknuti da se na samom Bleiburškom polju nisu dogodile masovne egzekucije. Bleiburg je bio mjesto predaje i početak prisilnog povratka u Jugoslaviju, a ne mjesto sustavnog masakra. Povjesničari poput Vladimira Geigera i Joze Tomasevicha naglašavaju da je Bleiburg simboličko mjesto tragedije, ali ne i glavno stratište.
“U samom Bleiburgu nije bilo masovnih smaknuća – ondje se dogodio čin predaje i predaja oružja. Egzekucije su uslijedile na teritoriju tadašnje Jugoslavije.” – Vladimir Geiger, Hrvatski institut za povijest.
Križni put – put bez povratka
Nakon predaje, stotine tisuća zarobljenih osoba upućeni su pješice ili vlakovima natrag kroz Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu. Taj prisilni marš, poznat kao Križni put, odvijao se u krajnje nehumanim uvjetima, uz učestale egzekucije, glad, bolesti i psihofizičko zlostavljanje.
Zarobljenici su razvrstavani, a mnogi su ubijani bez ikakvog pravnog procesa. Najveći broj egzekucija dogodio se u Sloveniji, na području Maribora, Celja, Kočevskog roga, Hude jame i drugih lokacija.
Kako su otišli u smrt
Osim Hrvata, bio je prevaren i zapovjednik britanskih snaga na Mediteranu, feldmaršal Alexander! “Kako postoji mogućnost da se u Austriji otvore borbe protiv Jugoslavena, nužno je da me oslobodite te neugodnosti”, pisao je o dolasku novih 200.000, pretežno Hrvata u Korušku. Ne pada mu na pamet, međutim da ih vrati u Jugoslaviju. “Vratiti ih moglo bi biti fatalno za njihovu sudbinu”, naglašava u brzojavu od 17. svibnja. Kad je čuo da neke ipak vraćaju, pitao je generala Keightleya što se događa, no ovaj mu je slagao da je “u Jugoslaviju vraćeno 900 Hrvata”. Britansko vodstvo, mimo Foreign Officea, naložilo je tu laž. Kad je utvrđeno da je riječ o stotinama tisuća, bilo je već kasno.
Koliko je bilo žrtava?
Nakon 1990-ih, brojna su stratišta otkrivena, dokumentirana i istražena:
Točan broj žrtava Bleiburga i Križnog puta nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Niti su sva stratišta otkrivena, niti postoji potpuna dokumentacija.
Jugokomunistički zločini nad Hrvatima, Slovencima i Austrijancima
iz čiste mržnje u starom rudniku Hudoj jami
Mjesto ovog velikog zločina je i simbolično jer su žrtve bile zakopane i zazidane iza sedam pregrada, po svemu sudeći da bi počinitelji zločina otežali da bi itko mogao do žrtava doći. Bivši režim svoje je zločine prikrivao terorom i pola stoljeća održavao zavjeru šutnje, naivno misleći da će smrću žrtava utišati i one koji bi mogli sačuvati uspomenu na žrtve.
Simo Dubajić: "Na Kočevskom rogu pobio sam 30 tisuća Hrvata"
Jedan od genocidnih manijaka koji je nadzirao te jezive likvidacije i za tu 'hrabrost' više puta nagrađivan jugoslavenskim odličjima, Simo Dubajić, govoreći na beogradskoj televiziji pedeset godina kasnije, u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, pohvalio se: "Kada bi ja vama sada rekao što smo mi Hrvatima radili nakon predaje na Bleiburgu, vi mi ne bi vjerovali i rekli bi da sam potpuno lud". Nema sumnje da je u tome što je radio uživao kada je nakon toga nadodao:
"Na Kočevskom rogu pobio sam 30 tisuća Hrvata. Jedino mi je žao što nisam barem još toliko".
Čudom preživjeli: “Kako su nas ubijali”
Nekolicina Hrvata i Slovenaca čudom je preživjela partizanska stratišta te svjedoče o tehnologiji ubijanja. Pred jamom ili rovom, bivali su ustrijeljeni povezani žicom u manje grupice. Neke metak nije pogodio, ili ih je samo ranio, pa su, povučeni mrtvim tijelima, pali u jame. Proveli su i po nekoliko dana u jamama. “Skupili smo se uz rub jama, oblačili odjeću s mrtvih, jer je, premda u svibnju, bilo hladno... Ždrijelo jame partizani su čuvali dan i noć, pucali su u jamu mitraljezima i bacali bombe... Lizali smo vodu sa stalagmita, usta vlažili i mokraćom, a ispred složili nekoliko mrtvih da nas sakriju od pogleda. Nakon par dana izvukli smo se".
DOKUMENTARNI FILM:
BLEIBURŠKA TRAGEDIJA - Najbolje čuvana tajna na svijetu
Ovaj video dokumentira jednu od najbolje čuvanih tajni na svijetu - masakr bezbrojnih ljudi koji su se predali britanskoj 8. armiji samo da bi ih Titovi jugoslavenski partizani predali "nepoznatoj sudbini ubojstva". Ovaj dokumentarac, koji je prvi put prikazan u Muzeju Mimara u Zagrebu, koristi svjedočanstva očevidaca bivših britanskih časnika 8. armije, hrvatskih preživjelih, te mnoge improvizirane službene britanske dokumente iz 1945. godine. Film je sniman pet godina, što je zahtijevalo putovanje na četiri kontinenta. Autor ga je vlakom prokrijumčario u bivšu Jugoslaviju za prvo javno prikazivanje u svibnju 1991.
"Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Hrvati su morali umrijeti''
Dežurni hrvatski "antifašisti" izjavljuju da su životi nevinih hrvatskih žrtava na Bleiburgu manje vrijedni od života nevinih žrtava Srba u Jasenovcu samo zato što su te žrtve druge nacije, onda je to duboko uvrjedljiva diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Što je inače klasičan obrazac velikosrpskog manipuliranja jasenovačkim žrtvama.
Bleiburški genocid i svi poslijeratni progoni, zatvaranja i likvidacije slobodoljubivih Hrvata, po planovima njihovih izvršitelja, trebali su osigurati da Hrvatska nikada više ne proizvede dovoljno veliku kritičnu masu za dom spremnih domoljuba kojima bi eventualno uspjelo ostvariti san o hrvatskoj slobodi i državi.
Sjetite se one trijumfalne Titove izjave: "Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati ponovo imati svoju državu". Da je upravo to bio primarni cilj poslijeratne likvidacije zarobljenih Hrvata potvrdio je u to vrijeme bliski Titov suradnik, kasnije disident, Milovan Đilas, svojom čuvenom izrekom: ''Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti''.
U Hrvatskoj se i nakon 81. godine pale Trnjanski kresovi, slavi izmišljeni Titov rođendan i Dan ustanka u Brezovici
Dok s jedne strane dobro podmazani jugo i velikosrpski "antifašisti" na sve moguće načine cinično ignoriraju, opravdavaju i skrivaju konspirativnu pozadinu bleiburškog genocida, na drugoj još uvijek pale Trnjanske kresove, slave izmišljeni Titov rođendan i Dan ustanka u Brezovici, a u medijima običan narod plaše šupljim frazama o "ponovnom buđenju fašizma".
U takvoj društvenoj klimi na kulturnoj sceni cvatu cajke, a na političkoj oportuna ekipa mentalno "bivših" političara, "istoričara", kvazi intelektualca i jugo novinara koji se ugodno tove na državnim i beogradskim jaslama predstavljajući sebe kao one koji imaju monopol na povijesnu istinu, i jedine kojima obični narod može vjerovati, odbijaju istraživanja partizanskih zločina i znanstvenu reviziju povijesti.
Hrvatska svjesno odbija provoditi rezolucije Europske unije, donijeti zakon i osuditi komunistički totalitarni režim i njihove zločine
Čelnik Domovinskog pokreta Ivan Penava jedini ima hrabrosti reći da nema razlike između petokrake koja je punila jame '45. i one koja je sravnila Vukovar '91. To je ista ideologija mržnje.
Nevjerojatno je da država svjesno krši ne samo vlastite zakone, nego i rezolucije Europske unije koje jasno nalažu osudu svih totalitarnih režima, uključujući i komunizam.
Dok se u ostatku Europe ti simboli miču u ropotarnicu povijesti, kod nas Tomašević financira derneke pod tim istim zastavama, a Nina Obuljen milijunima naših kuna plaća VIDU TV da nas blati.
Hrvatska svjesno odbija uvrstiti i provoditi te zakone jer bi onda morali osuditi one koji su im danas saveznici u foteljama. Dokle god se kosti našeg naroda ne iskopaju i zločini ne osude, nema zdrave budućnosti.
Nećemo dopustiti da Domovinski rat postane "mitologija" dok mi na terenu svakodnevno gledamo kako se pljuje po žrtvi naših heroja.
Zlatko Dernaj / Izvor: Bleiburška tragedija